Ni sama ne znam kako da započnem ovaj post, kako da vam napišem sve što trenutno osjećam. Kako da vam približim to koliko sam sretna. Sve što sam doživjela i proživjela do sad se ne mogu nikako, ali nikako porediti s činjenicom da sam postala mama.
Ne mogu vam opisati taj osjećaj kad vam prvi put u porodilištu pokažu vašu bebu. Gledam je i ne vjerujem da je to moja beba, moja kcerka, moj zivot. Još uvijek sam bila zbunjena, ali neizmjerno sretna. U tom trenutku ne znate da li da plačete ili se smijete, ili oboje u isto vrijeme.
Vrijeme stane na tren, i shvatite da više ništa nije važno, da nema te boli koju ne biste pretrpjeli da biste vidjeli svog malog anđela. I onda kad vam je prvi put donesu, tek ste onda zbunjeni, pitate se, pa Bože dragi šta da radim sa ovim malim zamotuljkom. Ja sam odlučila da posmatram taj mali zamotuljak, da pratim svaki pokret, svaku grimasu koju napravi, gledam u te okice, usnice, nosić i shvatam sve je napokon postalo stvarno. Sad je sve puno više od samog pokreta u stomaku, kojem sam se itekako radovala. Najveća radost nastane onda kad kažu da je beba zdrava i da je s njom sve u redu, jer samo to je i bitno.
23.1.2015. u 18:02 postala sam mama jednoj maloj Lajli. 3700/53
Od tog dana moj život se zauvijek promijenio, postao je bogatiji za jedno malo biće koje volim najviše na svijetu. Iako mi je ona bila prioritet i dok je bila u stomaku, moram vam reći da je tek sad postala ma prioritet svih prioriteta. Samo je bitna ona, i njene potrebe.
Mogla bih ja vama da pišem danima o svemu, ali nemam vremena, Lajla se budi, vrijeme je da se vratim na posao, moram biti mama. :*
