Madame de Pompadour

Nedavno sam od momka uzela knjigu "Madam de Pompadour" Jules et Edmond de Goncourt. Počela sam je čitati, ali ne znam ni sama šta me omelo, pa sam je ostavila i sad opet nastavljam s čitanjem. I prije sam na blogu pisala o tome koliko volim historijske knjige, romane, koji se baziraju na istinitim događajima, o kojima m smo učilli u  školi i sl. Međutim najviše volim ovakve vrste romana koji ne govore samo o historijskim činjenicama, tipa o ratovima, bitkama, nego koji na prvo mjesto stavljaju neku historijsku ličnost, kao što je ovdje madam Pompadur, i pišu o njihovim životima (na osnovu historijskih činjenica) ljubavima, usponima, padovima... Madam Pompadur je opet oživjela i između korica ove knjige priča svoju priču...

Vjerujem da je malo onih osoba koji nisu čuli za madame de Pompadour, jer čim biste se takli historije, spomenuli Francusku i Luja XV došli biste i do njenoga imena. O njoj se pričalo i pričat će se, napisane su knjige, snimljeni filmovi, izvođene operete u Londonu  i na Broadwayju.


Madam de Pompadur (Jeane-Antoinete Poisson, 1721. - 1764. god.) bila je uticajna ljubavnica Luja XV i velika mecena književnika i umjetnika, prva osoba koja je dospjela u Versaj a nije bila plave krvi

Rođena kao kćerka Fransoaza Puasona i njegove žene Madeleine de La Mote. Međutim, neki teoretičari smatraju da je njen biološki otac bio ljubavnik njene majke, bogati trgovac Le Norman de Turnehem. Djetinjstvo je provela u samostanu, što joj je omogućilo sjajno obrazovanje i lijepe manire, a majka je puno uložila u njeno dalje školovanje angažujući tutore koji su je učili književnosti, muzici, umetnosti, slikanju, plesu...
Bila je inteligentna, lijepa i prefinjena, osvajala je šarmom i harizmom. Interesantan sagovornik i žena od koje je moglo mnogo toga da se čuje. Kasnije, kada je postala kraljeva ljubavnica, sa njom su se savjetovali čak i ministri i važni ljudi iz svijeta politike. Kada se udala, dobila je i imanje koje je bilo smješteno nedaleko od kraljevog terena za lov u šumi Senart.

Ovalnog lica, malih usana, elegantnog držanja i izuzetne inteligencije, smatrana je ljepoticom i lako je našla put do visokog društva i francuske elite toga vremena. Posjećivali su je mnogi filozofi, uključujući i Voltera, koji je bio njen veliki prijatelj. Postala je poznata i priznata u Parizu, pa je tako i kralj čuo za nju. Izuzetno širokih shvatanja, slobodoumna i neukrotiva, madam De Pompadur podsticala je mislioce i umjetnike, važila za nekog ko postavlja standarde i "trendove". Pomagala je Volteru i enciklopedistima, željela je da saznaje, njena radoznalost bila je bezgranična. Bila je izuzetno sposobna žena, od slikara najviše je volela Bušera, koji je bio i jedan od njenih štićenika.

Dvorani i kler nisu je prihvatali i morala je da bude veoma lukava i sposobna kako bi održala svoj položaj. Historičari tvrde da je uspjevala sve da kontroliše i da je, iako nije imala direktan uticaj na politiku, svaka odluka zapravo bila njena, jer je odlično radila "iza kulisa" i toliko bila moćna u odnosu na vladara da jednostavno nije mogao da joj odoli.
Kralj je trpio osude jer se zaljubio u ženu bez aristokratskog porijekla, ali nije mu bilo važno. Jedino je ona bila bitna, njena ljubav i blizina. Savremenici tvrde da je imala izuzetno dobar odnos sa kraljevom ženom Marijom. Iako je za to vreme bilo sasvim normalno i prihvatljivo da kralj ima ljubavnice, nijedna nije bila u dobrim odnosima sa kraljicom. Ali, madam De Pompadur je smatrala da će na taj način smanjiti grižu savesti koju Luj eventualno osjeća i tako ga još više približiti sebi.
Koliko je bila uticajna govori i činjenica da se 1755. godine austrijski diplomata Venzel Anton Kaunic njoj obratio da interveniše u pregovorima koji su doveli do Versajskog ugovora. Tako su se Austrija i Francuska ponovo ujedinile kao saveznici, što je uticalo i na Sedmogodišnji rat, u kojem su se Austrija, Francuska i Rusija borile protiv Prusije i Engleske. Francuska je iz rata izašla teritorijalno smanjena, gotovo potpuno finansijski uništena i potisnuta kao kolonijalna sila, za šta su savremenici najviše krivili upravo madam De Pompadur.


Ostavila je trag gdje god se pojavila, a neki izvori navode da je na nju kralj potrošio novca koji bi se danas brojao milijardama, što je, između ostalog, doprinjelo i općoj krizi francuske monarhije. Zanimljivo je da je bila kraljeva ljubavnica samo pet godina. Francuski biskup nije mogao da je podnese, želio je da se madam spali na lomači, ali kraljeva ljubav bila je jača. Imala je dva spontana pobačaja, nije uspjela Luju da rodi dijete.
Izvori navode da je između 1746. i 1749. godine sama tražila da kralju dovedu mlađe ljubavnice koje bi je zamijenile. Poslije Luja imala je druge muškarce, između ostalog i čuvenog zavodnika Kazanovu. Iako su lijepa markiza i kralj bili ljubavnici samo do 1750. godine, ostali su doživotni prijatelji, ona je bila njegova poverenica i savetnica, i živela je na dvoru punih 20 godina, sve do smrti 1764. godine.

Umrla je mlada, u 42. godini, od tuberkuloze. Dok je ispraćao iz Versaja kovčeg svoje ljubavnice, padala je kiša i kralj je plakao. Jedino što je uspio da kaže bilo je da žali što „markiza neće imati dobro vrijeme za posljednje putovanje“.

Poslije smrti madam De Pompadur Luj je imao ideje kako da finansijski oporavi državu, predlagao je i razne reforme, ali je pao u duboku depresiju i napustio sve planove. Umro je deset godina poslije svoje ljubavnice, 1774. godine, od velikih boginja. Od njegove djece sa zakonitom ženom nijedno nije doživelo da preuzme presto, pa ga je naslijedio unuk, Luj XVI.
Volter, njen veliki prijatelj, posle njene smrti je rekao: Tugujem i zahvalan sam joj...Iskrena od rođenja, voljela je kralja zbog njega samog, imala je pravednost u duši i pravde u svom srcu. Sve se to ne vidi svaki dan.


... Ovaj post je u biti samo uvertira, jer ću u nekom od narednih postova da napišem pokoju riječ o knjizi koju sam tek počela čitati. Ne sumnjam da će knjiga biti odlična, jer ipak jedna je bila madam Pompadur.