Sergej Jesenjin kroz muziku

Mislim da nikada neću zaboraviti dan kada sam prvi put pročitala Jesenjinovu pjesmu "Pjesma o keruši".

Ja još kao mala jako voljela životinje i svaki put bih plakala kad bih gledala neki film, u kojem se loše ophode prema životinji, a sad sam pred sobom imala stihove, sa riječim teškim kao olovo, koje su me svaki put iznova i iznova pogađale, jer bih ja sama u svojoj glavi imala tu radnju, tačno onako kako ju je Jesenjin opisao i onda bi se opet i opet ponavljala, jer ja tad u pjesmi nisam vidjela ništa drugo do te jadne kuje koja ostaje bez svojih kučića. Bila je to ujedno najdivnija i najbolnija pjesma koju sam ikad pročitala - i uvijek bih molila Boga da je ne čitamo u školu, kud ću pred djecom plakati!?

Nemo, ko od milosti il sreće

kad joj bace kamičak niz breg,

pale su i njene oči pseće

kao zlatni sjaj zvezda u sneg.

A onda sam kasnije otkrivala njegove pjesme.

Ne znam zašto, ali mene su uvijek privlačili ti veliki boemi, možda jer je njihov um, način pisanja, ophođena, pravi misterij. Uvijek sam se pitala pobogu šta je tim ljudima u glavi, ali alkohol, kojekakvi opijati, učine svoje, ali takvi umovi su stvarali velika djela. Mnoga danas najčitanija djela su upravo proizišla iz sve te patnje, tuge, nesreće koju su doživljavali, a koja se naročito osjeti u Jesenjinovim pjesmama. Jednostavno možemo "secirati" njegov život kroz te pjesme.

Ja sam uvijek nastojala da nađem njegove pjesme, a onda mi je tata dao svoju knjigu Sergej Jesenjin "Pjesme" I ja bih je čitala i čitala, a onda bih se zapitala, da li su meni zanimljive samo njegove pjesme, ili je ono što ih čini tako zanimljivim i njegov život koji je bio turbulentan, i ugasio se vrlo rano, na okrutan način.

Tugujem... Tegobno breme

U srcu od jeda i leda.

Dosadno glasa se vreme

Sto mi ni predaha ne da.

Legnem, a cemerne misli

Drze me, mozak mi stisli

Zvuci, u glavi se vrti.

O, sta cu? Dusu ce strti

Zivot, da jadna mi klone.

... i nisam našla odgovor, ne mogu reći da mi se sviđala njegova patnja, ali bez te patnje ne bi bile ovakve pjesme, sumnjam da bi nekoga zanimalo da je pisao o snijegu u Rusiji, prirodi, o ponekom cvijetu i sl.   -  a ono što je još podgrijavalo svu tu patnju je njegova veza sa Isidorom Duncan. ( mislim da vam je svima ta priča poznata)

... ali ja bih i dalje čitala njegove pjesme, pokušavala ga shvatiti, i onda sam na jedan duži period totalno zaboravila na njega, Kerušu, Rusiju,  na pismo majci,  na doviđenja....

... dok jednoga dana nisam pronašla kasetu -  da dobro ste pročitali, kasetu ( eh kad se sjetim tih vremena hahah) sa pjesmama grupe Bolero.

Taj  album je bio posvećen upravo Sergeju Jesenjinu, i zvao se O Jesenjinu, te  na jedan poseban način su otpjevali mnoge njegove pjesme. -  I meni se to jako svidjelo

Sjećam se krčmarske moskve, ah koliko sam nakon toga tražila tu pjesmu (originalnu).A "bolervci" su iz nje sastavili dvije pjesme Krčmarska Moskva i Sviri harmoniko tugo, tugo.... još taj divni glas pjevača Bolera me oduševio, mogla sam ih slušati danima.

I kad bi oni zapjevali: 

Sinoc su me pijanog gazili po krcmi

Mocas su me mnoge ljubile u tami

Cekala si dragog, svog pijanog druga

Tek za malo radosti,puno mi tuga

Zeljela si cesto da se nosim k'vragu

Da me pokraj puta cigani ukradu

A onda su mi noz zaboli u srce

Nocas su me mrtvog nasli usred krcme

U mojoj glavi bi započeo mali film, sa mojim glumcima, koji bi odradili sve otpjevano, a mene ostavljali željnu drugih pjesama.

A nakon toga rekoše:

O Jesenjinu nikad necu pjevati, 

                                                                 jer je ludi pjesnik 
                                                            zivot dao bludnoj svetici

ali svejedno opet su pjevali....

Kažu da je grupu Bolero i učvrstio album O Jesenjinu, njihov poduhvat je postao vrijedan pažnje u domaćoj diskografiji...

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom

Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu

i da ideš svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči:

kako su u krčmi finski nož

u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,

i srce mi živi samo snom,

da što prije pobjegnem od jada

i vratim se u naš niski dom....

Bolero

Pismo majci

Ovaj tekst je pregledan 5 580 puta

Kazu da se brines i da strepis
koji ce me jadi snaci danas
da l’ ce neko pogledat’ me krivo
da li mogu mirno sniti nocas

Nemaj straha umiri se draga
od utvare to ti srce zebe
tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevsi tebe

Pisi stara mati
o svemu sto ponekad te boli
k’o ti umorno lice gleda
k’o te tjesi kada ti to treba

A kad dodje zima i kad je snijeg
kad bijela bura grad opusti
donijet cu ti srce kao brijeg
i oci pune radosti

Al’ nikad vise nece bit’ po starom
ja sam prvu ljubav prebolio davno
ako kazes k’o je sada ljubi
nemoj stara, nemoj reci glasno

Ako ništa drugo ovo je jedan od najlakših načina da dođete do Jesenjinovih pjesma ( tekstovi nisu potpuno autentični) ato ćete morati uzeti njegovu knjigu, i pročitati, mada vjerujem da su mnogi od vas čitali njegove pjesme.

Eh sad ako se pitate zašto sam baš ovu temu uzela, pojma nemam, moguće je jer već nekoliko dana slušam par pjesama od Bolera,  i onda dođem do zaključka da mi nije jasno kako nekome može biti draži neki tamo šund, nego ovakve pjesme koje imaju svoju priču, svoju historiju, neke su zaista živjele, a neke su živjele u glavi pjesnika - i to ne bilo kakvog pjesnika, nego velikog boema, koji nekad hodao, pričao, volio, patio, i na papiru nam ostavi neizbrisiv trag, koji će ga svaki put kad mu bude izgovoreno ime i pročitana pjesma podići kao feniksa iz pepela.

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA

Do viđenja, dragi, do viđenja.

Ljubav mili u grudima spava.

Ništa ovaj rastanak ne mijenja,

Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova

neka ti tuga obrve ne povije.

Umrijeti nije ništa novog

niti živjeti ništa novije.