Mislim da sto godina nisam pisala na blog, sve krenem, pa ne znam o čemu bih, i onda odustanem... Mislila sam pisati post 19. je je tad bio blogorođendan, Ko bi rekao da su već tri godine prošle otkako sam započela s pisanjem na blogu. :) U početku sam puno više pisala, bila aktivnija, a s vremenom sve manje i manje, ne znam ni ja zašto, ali ok ...
Jučer je bio moj 25 rođendan, a smiješno mi je kad vidim da na blogu još uvijek piše da imam 23. Lete, lete godine.
Zato sam i odlučila da nakon blogorođendan i svog rođendana napišem jedan post.
Još jedna godina je iza mene, i moram napisati na čemu sam joj zahvalna. Prije svega na zdravlju, sreći, porodici, dragim ljudima, onima koji su i dalje ostali u mom životu i oni koji su se pojavili u njemu i upotpunili ga. Zahvalna sam na divnoj osobi koju imam pored sebe i koju volim najviše na svijetu, mom momku. Zanimljivo je kako i ne slutite šta vam život nosi. Budete tako blizu, a tako daleko i onda nešto klikne i shvatite da ste cijelo vrijeme pored sebe imali svoju srodnu dušu, ali trebalo je vremena da to shvatite, nekad smo "ćoravi" pored očiju.
Zahvalna sam dragim ljudima na svim porukama, čestikama za rođendan, poklončićima - oduševili su me.
Prije nego vam pokažem svog novog prijatelja, najdraži poklon, moram vam pokazati jednu igračku koju sam dobila još ratne 92. godine, i još uvijek je imam, i čuvam je.
Dobila sam je od djevojke koja je tad bila moja komšinica, a rođene smo na isti datum. Jučer sam joj pokazala ovu sliku, i rekla da je bebica još uvijek "u životu".
A jučer kad se moj momak pojavio na vratima držao je veelikog medu. Iako imam 25 godina, ne osjećam se starom za poklone tipa plišane igračke i slatkiše, to uvijek prolazi. :)
S tim da je jučer u Usk-om kantonu bo dan žalosti, nastojala sam da ne pravim neku zabavu s muzikom, nego smo se iskupili onako penzionerski na čašicu priče. Večeras mi dolaze moje cure, tako da moj rođendan još nije gotov, ne, ne...
Bila je tu i torta, mmm najljepša torta s čokoladom i malinama. To morate probati!!!
Sve u svemu lijepo je bilo, iskupiti se, ispričati, jer danas je nekako sve ubrzano, svi negdje žure, viđamo se od vikenda do vikenda, tako da nam je dobro došlo jedno iskupljanje više.
Mogla bih ja još pisati, ali neka to bude to za ovaj put, idući put pišem o Retro Wonderlandu, svojoj virtuelnoj radnjici za prodaju odjeće.
Ljubim vas i pozdravljam iz Bihaća.
Nema komentara:
Objavi komentar